Easy weekend: Ratluk i još neki zaboravljeni slatkiši

Nedelja je, popodne. Sedim na balkonu, u senci oronule beogradske fasade na desnoj obali Save.  Vazduh donosi svežinu sa reke i udaljenu vrevu Brankovog mosta. Lenjo ispijam kafu. Svaki gutljaj pažljivo zasladim zalogajem ratluka. Nije to bilo kakav ratluk, već savamalski, sa orasima i vanilom, pripremljen po neizmenjenom receptu porodice Bosiljčić, starom bar koliko i kameni stubovi pomenutog mosta. Na spratu ispod, neko otvara prozor i do mene stiže miris kuvanog mleka, sladak i snažan dovoljno da pokrene misli i prste po tastaturi. 


Moja baka je kafu sladila ratlukom. Šećer je bio za kolače, a ratluk za kafu. Posebno nedeljom, kada se šoljica nije tek ispijala, već se uz kafu divanilo. Za te prilike, kupovala je kafu u zrnu koju bi ručno samlela, duguljastim mesinganim mlinom sa neobičnom gravurom. Ratluk je nabavljala subotom, posle pijace, u maloj radnji prepunoj bombona, susam štangli i lizalica svih mogućih oblika i boja. Kad god svratim u bombondžinicu u ulici Gavrila Principa, setim se kako su mi svojevremeno te lizalice nedostižno visile iznad glave. 


Ratluk sam jela u Grčkoj, Turskoj pa čak i u Egiptu, ali ni jedan ne bih mogla da uporedim sa ovim iz radionice "Bosiljčić". Mekan, fino aromatičan slatki zalogaj, koji se topi u ustima. Uvek svež: u toku dana se kuva, preko noći hladi, a sutradan seče i pakuje. U ponudi je čak šesnaest vrsta, a ja najčešće biram ukus mentola i onaj sa ružom i orasima.






Nisam sigurna kada sam tačno zavolela sutlijaš. Bila sam nemoguće dete sa bezbroj pitanja i mislim da se baka u nekom trenutku dosetila da mi tutne porciju sutlijaša pod nos kako bi u kući, makar na kratko, zavladao mir. Sećam se da sam jedno vreme stalno terala mamu da ga pravi. Kasnije, kao student, otkrila sam nekoliko lokacija po gradu koje nude ovaj ukusan, a i zdrav slatkiš. Definitivno najbolji sutlijaš u Beogradu pravi se u Balkanskoj 36. Kremast, mlečno sladak i začinjen cimetom, najbliži je ukusu koji pamtim iz detinjstva. 


Poslastičarnica je stara, spolja i pomalo neugledna. Jednostavan ćirilični natpis iznad vrata ne obećava mnogo, ali se unutra kriju vitrine sa veličanstvenim "blagom". Pored sutlijaša, ovde se može pojesti i tradicionalna baklava, krempita, šampita, tulumba, razni rolati, bombice i puslice. Preporučila bih i princes krofne, kao i pitku i osvežavajuću bozu :).





Ovako pažljivo začinjen i fino zaslađen tekst mogu da završim samo posebnim kolačima, kakvi su oni koji se prave u "Pelivanu". Retko se desi da prođem Bulevarom, a da ne zavirim u jednu od najstarijih poslastičarnica u gradu. Posebno leti, kada ne propuštam priliku da se počastim sa par kugli čuvenog sladoleda.


Kažu da se, pedesetih godina 20. veka, za ovaj sladoled čekalo u redu dugom i po desetak metara, što mi je lako da zamislim dok biram redom lešnik, čokoladu i malagu. Izbor kolača je odličan, ali posebno volim njihovu krempitu, Zaher tortu i neke orjentalne poslastice.





Za čarobne fotografije u ovom postu (sve osim prve) pobrinuo se Igor Prusac, a nastale su jednog sunčanog petka kao rezultat zajedničke potrage za autentičnim i pomalo zaboravljenim beogradskim slatkišima :).

22 komentara

  1. Jela sam ovaj ratluk i obožavam ga. Mentol ne toliko, jer mi nekako ne ide uz pojam ratluk, ali ružu je prava. Preslatka su mi ta pojedinačna pakovanja, a kad upakuju u onu veću, "rafaelo" kutiju...mmmm. :) Krempita deluje ukusno, moraću i nju da probam. Odličan post! :) Tanja

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. U početku isprobavaš neke standardne ukuse, a onda istražuješ i one neobične :). Imaju i korpice, sa svilenim i žele bombonama, pa sve u celofanu podvezano mašnicom ^-^.

      Izbriši
  2. Baš si nas počastila neočekivano predivnim postom... Divne fotografije, divan tekst... Slinim od prvog retka, proustovski prizivajući sjećanja na djetinjstvo i "moje" slatkiše - paradižot, šaumrole, vanilice, išlere, ali i slavne hurmašice (sad već pokojne) tete Murade, modne ikone mog djetinjstva... Hrana je baš moćan emocionalni okidač. Hvala ti! <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala :). A ja sam uvek bila u velikoj dilemi: išleri ili princes krofne. Onda obično izaberem krofne jer su mi delovale nekako...veće :D.

      Izbriši
  3. Divan, diivan post!! Ne znas gde si me vratila...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala :). Nadam se na neko toplo i udobno mesto :D.

      Izbriši
  4. Kakav divan post, a i fototgrafije. Pravo mi je zadovoljstvo bilo čitati ga. :)

    OdgovoriIzbriši
  5. Uvek sam od babe krala ratluk dok je pila kafu :) Ne sećam se kad sam poslednji put popila tursku kafu, a bogami ni kad sam pojela ratluk... Ovaj tvoj post me podsetio i na jednu staru poslastičarnicu, gde me je nana redovno vodila na čoko bombice. Jela sam razne čokoladne bombice, ali nijedne ne mogu da se porede sa ovima. Poslastičarnica se nalazila u Makedonskoj, preko puta doma omladine, ali je zatvorena pre par godina...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Čini mi se da je dosta poslastičarnica pozatvarano u posednjih par godina, i to onih starih. A za tursku kafu sa ratlukom, sram te bilo! :D

      Izbriši
  6. da znaš da ste doneli posebnu atmosferu ovim postom :))
    jednom rečju - prekrasno!
    kud me seti boze, pije mi se sad :DDD

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Malo smo se zasitili tiramisua, kapkejkova, macaronsa i mafina pa se zapitasmo gde nestadoše stare dobre šampite, bombice, sutlijaš i tufahije :D
      Bozu imaš na više mesta, mislim da je u Pelivanu prodaju i na litar :).

      Izbriši
    2. Bila divna boza preko puta Doma omladine.
      Sad mi vise nijedna niej dobra. Ni u Pelivanu.

      Izbriši
  7. Ratluk obožavam, upravo mi se i prijeo ratluk i pije mi se ona klasična, turska! Željo moja miruj,miruj.
    Sladoled u Pelivanu ne volim, ne znam zašto, ali nije mi više to to. Prošle godine mi je imao ukus jako zašećerene vode. U našoj zemlji se često gubi na kvalitetu, a ide na konto imena. Predivan tekst :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Meni je sladoled i dalje omiljeni u gradu :). Doduše, mojoj mami sigurno nije isti, kaže da je svojevremeno bio mnogo bolji. Hvala :).

      Izbriši
  8. *Jelena,javljam se jednim zakasnelim komentarom.Pročitala sam ovaj tvoj status na mobilnom telefonu bez fotografija.Onda su me one posebno očarale,kada sam se vratila laptopu.
    Beograd i njegove poslastičarnice...To je za mene jako duga priča.
    Pored svih poslastičarnica sam samo prošla i krišom ih u žurbi posmatrala.
    A toliko sam želela ući u onu u Balkanskoj 36 i u "Pelivan".
    Nisam mogla zbog obaveza.Iskreno,uvek sam u Knez Mihajlovoj.Ili u "Ruskom Caru"ili u poslastičarnicama kod Konja ili preko puta Staklenca.Centar je tu odradio svoj beogradski posao.
    Mada me sada koraci sve češće vode do hotela "Moskve" i poslastičarnice "Mali princ".Ona ima nagrade za svoje verne mušterije i zbog toga sam joj veoma zahvalna.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Draga Nataša, svaki komentar znači osmeh na mom licu :). Neizmerno sam srećna što imam tako posvećene čitaoce kao što si ti.

      Beograd može da se ponosi brojnim i uglavnom dobrim poslastičarnicama, pa me ne čudi da nisi morala da lutaš dalje od užeg centra. Mesta koja sam navela, pored sjajnih slatkiša, nose određenu atmosferu koju danas nije lako pronaći. Osim toga, mene lično vezuju tankim ali jakim nabojem emocija i uspomena iz detinjstva :).

      Izbriši
  9. Mmmm njam! Ba[ mi se dopadaju ovi tvoji lifestyle postovi. Jesi li probala možda Serž Lutensov Rahat Loukoum?

    OdgovoriIzbriši
  10. Wow kako divan tekst :) Uspela si da me nateras da ostavim ove glupe grickalice i cim dodjem u beograd za 10 dana da pojurim u ove poslasticarnice :) <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Drago mi je da ti se tekst dopada i da je izazvao takav apetit :).
      I puno hvala za divan komentar, puno znači.

      Izbriši
  11. Meni nedostaje boza iz poslastičarnice preko puta Doma omladine u Makedonskoj. Poslastičarnica je, nažalost, zatvorena. Nigde više takve boze.

    OdgovoriIzbriši