JUNSKI KULTURNI VODIČ by Nikola Todorić

Nikolu sam upoznala u redakciji Bazara. Njegovi tekstovi i uvek interesantne preporuke iz sveta umetnosti i kulture, koje potpisuje kao urednik kulture, prvo su što potražim u svakom novom broju magazina. Način na koji piše je pitak, a teme koje obrađuje aktuelne, zbog čega često "hvatam beleške" - memorišem nazive knjiga, guglam predstave, notiram filmove i lociram skrivena i neobična mesta Beograda. Danas i svake druge subote u mesecu, sa zadovoljstvom mu otvaram vrata svog bloga i dajem prostora da se izrazi ličnije i obimnije nego što to dopušta novinarska forma Bazara. Sigurna sam da ćete uživati u čitanju :).


KNJIGA // SPAVAČI, ŽAK SEBASTIJAN

Ime Žaka Sebastijana potpuno je zaboravljeno. Biću iskren – nisam ni ja znao ko je on sve dok za rođendan nisam dobio knjigu Spavači koju je napisao. Pored toga što je bio strip ilustrator, on je i pisao. Poznavao je sve umetnike u Beogradu i menjao grad čineći ga pomalo Parizom. Ni njegovo pravo ime ne znači vam ništa. Zvao se (verovatno) Žika Todorović. Bio je kockar, bokser, muzičar, slikar... Kroz njegov stan, mansardu na Terazijama, prošli su mnogi pisci, glumci, slikari, ali i barske dame, raznorazne secikese, prevaranti, jedan bacač noževa, pukovnik, epileptičar, pevač u crkvenom horu. Prostitutke Smilja Rina, Debela Beba, Leopoldina. Zašto je sve ovo važno? Zato što on u ovoj knjizi piše o svom stanu i svim ljudima koji su kroz njega prošli. A stan je bio pravi reality show program. Ko sve tu nije prenoćio. Čak su i Dušan Radović i Čkalja ovde dolazili. Svi su spavali na zemlji, pokrivali se novinama, jeli burek.

Žikino pravo ime se ne zna. Bogdan Tirnanić i Momo Kapor predstavljali su ga kao Živojina, a Branislav V. Nedeljković kao Živorada. A on se predstavljao veoma jednostavno – Žika Strip. Nikada nije mislio na sutra, nije verovao ljudima, bilo mu je svejedno da li zimi ima ili nema kaput. Bio je često gladan i sve što bi imao prokockao bi.

Možda će vam zvučati čudno, ali on je bio borac u Drugom svetskom ratu. Da. I to odličan borac na Sremskom frontu. U ratu je bio dobar, ali u miru nije umeo da pliva. Nije voleo komunizam. Bio je pravi andergraund umetnik, disident koji je emigrirao u svoj stan. Bio je samouk i pored svega ovoga pisao je i šlagre. Nažalost, oni nisu sačuvani.

Umro je mlad, boreći se protiv bolesti i siromaštva, ali kao heroj ulice. I heroj stripa. Uticao je na mnoge dalje crtače. Iako je živeo na margini društva, on je bio i ostao urbana legenda Beograda. Zato je ova njegova mala knjiga, pravo svedočanstvo o Beogradu šezdesetih godina i ima pravu dokumentarističku vrednost. U ovoj knjizi Beograd živi, više i lepše nego danas. Siguran sam u to.

PREDSTAVA // SMRT FAŠIZMU: O RIBARIMA I SLOBODI


Kada sam Minju Bogavac, dramaturškinju i rediteljku (koju sigurno znate kao jednu od dva autora hit predstave Muškarčine), sreo na jedenoj premijeri, rekla mi je da priprema novu predstavu. Odgovorio sam joj – moram da je pogledam. Moram, zato što me njene predstave menjaju. A zar to nije suština pozorišta? Da nas menja. Na bolje. U tome su Reflektor teatar i Centar E8, u čijoj je produkciji rađena ova predstava, postao poznat. 


Ovoga puta, Minja je sa glumcima (koji su i koautori) zajedno istraživala život Ive Lole Ribara i pokušala da odgovori na neka pitanja. Pre svega na ono – da li je, iz današnje perspektive, žrtva njegove generacije bila uzaludna i da li to znači da bi neka generacija u budućnosti, mogla da prođe na isti način? I najzad, da li imamo neku odgovornost prema partizanskim žrtvama koje više nemaju ni ulice u gradovima koje su oslobađali?

Za mene, Ivo Lola Ribar nije bio samo običan partizan. On je simbol omladine, pobune i vere u ideale. Predstavu sam shvatio kao upoređivanje njegove mladosti i ove naše. Pored toga, iznenadilo me je još nešto. Partizani kakav je bio Lola, bili su puni znanja. Sastajali su se tajno da bi čitali i prevodili literaturu i komentarisali vesti. Na sastanke im je upadala policija, koju su morali da zavaravaju i glume klub filatelista.

Predstava podseća i na Dan pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu koji se više ne obeležava tako značajno kao ranije. Pretpostavljam da se pitate da li ta borba traje I danas? Odgovor je – da. Borba protiv fašizma danas, počinje učenjem o antifašizmu, a ova predstava početak je tog učenja. Jer, udžbenici u školama nisu dovoljni.

Igraju: Đorđe Živadinović Grgur, Nina Nešković, Strahinja Blažić, Sunčica Milanović, Nikola Živanović.

Autor fotografije Jelena Janković.

MUZIKA // GP, GREM PARSONS

Program Doma omladine uvek me prijatno iznenadi. Njihova ideja da na tribinama pričaju o albumima koji su obeležili 20. vek, izgledala mi je kao obavezna nastava. Svi mi koji smo rođeni osamdesetih i devedesetih, jednostavno ne znamo za neke albume. Pa tako i ja.

Serija tribina "Zlatne godine" počela je predstavljanjem albuma GP Grema Parsonsa. Ovo je pravo remek delo iz sedamdesetih godina. Objavljen je u vreme hipi revolucije što me je dodatno zainteresovalo da ga preslušam, a potom i činjenica da je Grem uticao na Rolingstonse. Zanimalo me je kakva je to muzika koja se dopala čak i Miku Džegeru. Album je manifest kantri-roka, bio je nešto sasvim novo i sveže. Oseća se da je Grem živeo ono što peva, pa tako nema nikakvih lažnih emocija. Kritičari su pisali da kada on peva – srce se cepa. Iako se album loše prodavao, postao je istorijski važan jer su od tog tenutka rokeri počeli da prihvataju kantri, a kantri autori rok.

Šta bi trebalo da znate o Gremu, pre nego što počnete da ga slušate? On je rođen u bogatoj porodici koja je bila aristokratija Floride. Roditelji su mu bili alkoholičari, a otac mu se ubio kada je on bio mali. Sklonost ka porocima ubila je i Grema. Od droge je umro sa samo 26 godina. Njegova poslednja želja bila je da ga spale i prospu pepeo po nacionalnom parku Džošua Tri, što su njegovi prijatelji i uradili. Život ukletog heroja pretvorio se u nešto što danas zovemo mitom. Ovaj album – zapravo je mit koji se sluša.

FILM // HJUSTON, IMAMO PROBLEM

Niko nije umeo tako dobro da vara kao Tito. Uvek sam se divio sa koliko samopouzdanja sedi pored neuporedivo jačih svetskih lidera. Nikoga se nije plašio. Imao je talenat da lako ubedi različite ljude (i one sa Istoka i sa Zapada) da je on bitan i da ih pritom oduševi svojim bečkim manirima. Jer, niko ne očekuje da se predsednik jedne komunističke zemlje pojavi obučen kao Ričard Barton sa sunčanicama koje nije skidao čak ni kada stoji pored Kenedija. 


Takvom Titu, sa pregršt kontorverzi, nedostajalo je samo još to da prevari američkog predsednika Niksona, tako što će mu prodati takozvani svemirski program koji će Amerikancima pomoći da odlete na Mesec. I upravo to gledamo u filmu Hjuston, imamo problem – izmišljenu situaciju u kojoj je Tito predstavljen kao pravi sicilijanski mafijaš u belim rukavicama. Sa besprekornim stilom, u svojim malverzacijama nije izgledao kao siromašan čovek koji traži zajam po svetu za svoju nerazvijenu zemlju, već naprotiv – kao plemić koji voli da se kocka u Makau, pa su mu dugovi preveliki. Reditelj Žige Virca želeo je da takvom Titu doda još nešto, a da pritom ne promeni njegovu ličnost. Dovoljno je bilo samo da izmisli ovu teoriju zavere i smesti je baš u vreme Hladnog rata, kada su odnosi SSSR-a i SAD-a bili veoma loši, a dvolična uloga Jugoslavije bolja nego ikada u njenoj istoriji.

Međutim, u priču o fantomskom programu koji je prodat Americi, poverovali su mnogi ljudi posebno nakon raspada zemlje kada se taj mit verovatno niotkuda proširio među narod. Zato je ovaj film uneo još veću zabunu, jer su ga mnogi gledali neznajući da je reč o pseudodokumentarcu i da su ključne stvari koje pokreću radnju, a koje će vas veoma dobro nasmejati, izmišljene.

Savet: najbolje je da instalirate HBO GO i gledate kada god poželite. Probni period je besplatan. Zato – kreni!

INTERNET RADIO // RADIO APARAT


Subota je moj omiljeni dan. Tada je program na Radio aparatu najbolji. Oseća se da je sve skladno povezano, i muzika i teme o kojima se govori, jer su autori i voditelji emisija, okupljeni oko iste ideje – da pokažu da radio nije samo obična playlista koja se ponavlja beskrajno. Ime je, kao što i pretpostavljate, igra reči – idiom ima nostalgični prizvuk jer asocira na vreme kada se radio slušao upravo preko tih lepih, starinskih kutija – radio aparata, a slušioci su se za njega vezivali strasno i trajno. Radio je bio prijatelj.

Svoj glas ovde puštaju i manjinske i marginalne društvene grupe, a alternativna umetnička scena postaje slušanija. Iako je u pitanju internet radio, način rada isti je kao na analognom FM radiju. Program je kombinacija sadržaja koji ide uživo iz studija, iz galerije Kolektiv, i pre-recorded podkasta. Na primer, moj omiljeni podkast Pop depresija, može da se čuje i na Radio aparatu.

Ova preporuka ne bi bila potpuna ako vam ne predstavim Super meni, jedinu pravu top listu u našoj zemlji. Važna je pre svega zbog izbora pesama. Ima 40 mesta, emituje se subotom i na njoj nijedna pesma nije suvišna. Tu sam otkrio Bohemiju, Bojanu Vunturišević, Nežnog Dalibora, Stepu, Sitzpinkere, Turiste.

4 komentara

  1. Kakvo iznenadjenje od posta!
    Nikola hvala na sjajnim preporukama, da li znas hoce li se predstava jos koji put izvoditi u Beogradu?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Draga Majo, najbolje je da pratiš repertoar na sajtu reflektorteatar.rs. Trebalo bi da uskoro izađe program za jun. Hvala što nas čitaš. Nikola

      Izbriši
  2. Jako mi je bilo zanimljivo ovo o Zaku,bas Vam hvala

    OdgovoriIzbriši