Lifestyle
Moja priča o nosu, samopoštovanju i lepoti
Posao šminkera me je naučio da je za ženu u beauty industriji, kao uostalom za svaku ženu, veoma važno da ima izgrađeno samopouzdanje ili kako bi to jedna moja koleginica onako narodski rekla: "da si svoj na svome". Mnogi ljudi se bave šminkanjem i mnogi to tehnički dobro rade, jer kad se nauče određeni koraci gotovo svako (ko to želi) može da ispoštuje redosled i vešto aplicira šminku. Doduše više ili manje vešto već zavisi od iskustva, ali veština je nešto što se sa godinama usavršava i nadograđuje.
Artistique Parfumiers by Avon
Avon me retko iznenadi mirisima. Poslednji put to se desilo 2010. godine, kada su u saradnji sa kućom Herve Leger izbacili prvu verziju parfema Femme. Bila je to veoma neobična drveno - cvetna kompozicija, potpuno drugačija od svega što je, pre i posle nje, mirisalo na Avon. Obožavala sam taj miris i još uvek čuvam bočicu, mada je parfem odavno potrošen i na žalost više ga nema u ponudi.
Beauty dnevnik: Zaštitna maska, šminka i pet minuta za jutarnji glam
Znam šta ste pomislili: u sred smo pandemije i kakvo sad šminkanje kad su maske ubile svaki smisao i želju za ulepšavanjem? Istina je da je većina žena odustala od makeup/a, ali ipak ima i onih koje se šminkaju pod maskama. Ako ću da budem potpuno iskrena, kod mene su maske izazvale pravi mali bunt i inspirisale me na češće makeup manevre. Sećate se onoga: ne sređuješ se za druge, nego za sebe? Za mnoge od nas, šminka nije samo deo stila i toga kako izgledamo, ona je i deo onoga kako se osećamo.
Danas vam pišem kako se ja poslednjih meseci šminkam u varijanti kada ujutru žurim i imam samo nekoliko minuta ispred ogledala, a želim da zablistam i da se osećam dobro (sa maskom ili bez). Plus, tu su i preporuke makeup proizvoda koje gotivim, trenutno ili već neko vreme.
Nove makeup knjige za učenje i inspiraciju
Filmski avgust by Nikola Todorić
Kratak vodič kroz Narodni muzej by Nikola Todorić
Sve su učestalija pitanja – šta treba videti, jer su vrata muzeja ponovo otvorena od 28. juna u renoviranoj zgradi. Na ovo pitanje, svima sam drugačije odgovarao. Svojim prijateljima koji vole rep drugačije sam odgovarao od onih koji vole rok ili klasičnu muziku. I to je najvažnije. Da svoj ukus pronađete u muzejima koje posećujete. Ovo je moj izbor.
ON.SKIN: O minimalizmu, prirodnoj nezi i kozmetičkoj industriji
Šta se desi kada predstava traje 24h
20. septembar, najbolja drugarica i ja (viber prepiska):
"Da li se sećaš da 23.09. ideš na predstavu koja traje 24h?"
- "Samo mi sad reci da je danas 23.09.??"
"Nije. U Subotu je. Kupila sam ti kartu!!!"
- "Čekaj, kako misliš traje 24h?"
"Počinje u 18h u subotu, završava se u 18h u nedelju. Možeš da izađeš i da se vratiš."
- "Jel u to uključen i neki smeštaj? Mislim gde spavamo??"
Nije bio uključen smeštaj. Ne u bukvalnom smislu, ali je postojala Sleeping zona, Food zona, Relaks kutak za jutarnju jogu, Biznis kutak za slanje hitnih mejlova...jednom rečju, nazirala se odlična organizacija. Predstava je najavljena kao jedan od najznačajnijih scenskih dela ostvarenih na početku 21. veka, a pre Beograda, gostovala je svega nekoliko puta po većim evropskim metropolama. Bila je naporna kako za izvođače, tako i za organizaciju.
Znam puno ljudi koji su želeli da idu i mnoge koji su pratili direktan prenos na RTSu, ali svega par njih koji su zaista prisustvovali predstavi i izdržali manje-više od početka do kraja ceo performans. Ja na kraju nisam otišla, mada sam imala kartu. Nisam mogla da zaobiđem obaveze koje su me čekale u nedelju prepodne i neizbežno pakovanje za put, koji je sledio odmah posle toga. Na ulazu se dobijala narukvica, sa kojom sam istina mogla da napustim salu pa da se vratim, ali mi se činilo besmislenim da upadam na delove predstave. U ovom slučaju, nije bilo važno samo prisustvovati. Ovde je trebalo prihvatiti "maratonski" izazov, a jednom kada ga prihvatiš u igri si i ako odustaneš, zauvek si jedan od onih koji su odustali.
I tako sam upadala u TV prenos, pratila objave na Insta Story/ju i u nekoliko navrata po ponoći proveravala preko viber/a u kom su stanju delirijuma moji prijatelji :D.
Fotograf Jelena Janković, koja je fotografijama propratila zbivanja na sceni i van nje, u nedelju popodne je objavila:
"24h fotografisanja!
Ludilo, volja, 2l kafe i trkačka glava (treniranje za maratone) mi je omogućila da ostanem budna 24h i propratim šta se sve događalo na Bitefu i predstavi Olimp koja traje 24h.
Svađala sam se, ponosno nosila podočnjake, smejala se, uzdisala, pitala se u momentima šta će meni ovo u životu... i na kraju vrištala kao ludak od uzbuđenja."
Mislim da većina ljudi nije ozbiljno razmatrala ideju da svih 24h provede u Sava Centru. Među onima koji su izdržali i skoro od početka do kraja bili deo ovog nesvakidašnjeg eksperimenta je i moja drugarica, Milena, a u nastavku vam prenosim njene misli koje mi je poslala par dana kasnije, pošto su se emocije i utisci slegli, a događaj dobio puno kritike u medijima.
"Ako baš moram da donesem neki opšti zaključak rekla bih da me je 75% predstave raspametilo, preostalih 25% ostavljam da ili nisam shvatila ili me nisu toliko dirnuli. Možda zato što mi te tragedije nisu bile pričom bliske, pa nisam mogla sve da povežem i ispratim.
Prva četvrtina predstave je bila fantastična, tri sata su proletela a da nismo trepnuli. U drugoj četvrtini je već bilo dosta ponavljanja, verujem da me je i to jednim delom uspavalo i tako sam dremnula dvadesetak minuta, sasvim spontano, a onda nastavila da pratim.
Negde pred zoru, ljudi su uveliko napuštali salu, a neki su se glasno smejali na pojedine scene koje realno nisu bile nimalo smešne. To mi je kvarilo utisak i odlučila sam da malo odmorim. Izašla sam oko 5h, otišla kući, odspavala nekih sat i po i vratila se. Od treće četvrtine do kraja, salu sam napustila još samo jedanput, zbog toaleta. Sada se zapravo kajem što sam uopšte odlazila. Izgubila sam ukupno 2h predstave, jer je pauza trajala od 7:20h do 9h.
Znamo koliko je moje obožavanje teatra, ali čak i kada to imamo u vidu, opet me je predstava oduševila. I scenski i vizuelno. Muzika je bila savršeno uklopljena, koreografija genijalna. Takođe, simbolika predstave je fascinantna. Određene scene i detalje je teško prepričati. Npr. deo sa krunom, pa onda, sad već "čuveni" sirtaki nagih muškaraca. Meni je to bilo genijalno.
Posle mi je bilo i tužno i smešno što su mnogi štampani mediji o tome pisali kao o "golotinji na pozornici". Ja recimo nisam videla gole muškarce kako plešu sirtaki, već razgolićene i ranjive ljude kojima se bogovi (sudbina) poigravaju, a oni se suprotstavljaju tako što prihvataju tragediju i opet počinju da žive. Posebno što je u tom delu iskorišćena muzika iz filma u kojoj se čuje i dijalog glumaca, i lepo vidiš da je poruka koju ta scena u filmu nosi identična onoj u predstavi. Uostalom, što bi mi to smetalo kad je vizuelno lepo, ljudi zgodni, odlično plešu, to oku ne može da smeta :D.
Ne sad bez šale, 27 izvođača koji igraju 24h bez prekida? Zar to nije nerealno? Skoro da se zapitaš da li ti ljudi imaju klonove. Mislim da je fizička i psihička izdržljivost glumaca morala postideti svakog čoveka u toj sali, a verujem i one ispred TV ekrana. Mene svakako jeste.
Slažem se da ima delova na kojima pažnja može da padne i koji su možda malo dosadnjikavi (nikad dosadni), ali mislim da to odražava predznanje sa kojim si kao gledalac došao, kao i to kako zapravo doživljavaš pozorište: kao UMETNOST ili kao ZABAVU.
Ja još nisam bila na predstavi koja nema momente u kojima ti pažnja pada, pa tako i ovde. Shodno dužini dešavanja toga je moralo biti, ali opet ne mislim da su određeni delovi "razvučeni" bez smisla, već baš suprotno. Vreme ovde ima važnu ulogu, glumci igraju ali i spavaju i bude se na sceni i zato mislim da su ponavljanja i produžene scene upotrebljeni sa namerom da se dobije taj važan efekat trajanja, odnosno jedinstva prostora, vremena i teme, kojeg smo iz sata u sat svi postajali bolno svesni.
I na kraju, mislim da je provokativnost predstave za posebnu pohvalu. U današnje vreme, kada smo prezasićeni raznim koještarijama, lako je sablazniti, ali je teško biti provokativan, a razlika postoji.
Ma bilo je odlično. Vidiš koliko sam se raspisala. Mnogi su bili, otišli i više se nisu vraćali. Ja sam u onom manjem procentu publike, koja je od 1235 minuta trajanja predstave, ispratila sigurnih 1000 (a možda i malo više). I sada sam stvarno srećna i ponosna zbog toga, a mislim i pametnija :).
Priznajem da mi je diskusija sa prijateljicom kojoj je pozorišna režija struka, pomogla i doprinela posebnom razumevanju nekih stvari, ali i bez nje bilo mi je jasno da su ovom predstavom granice pomerene, što ne znači da ih treba slepo pratiti."
Da li ste propratili ovogodišnji Bitef? Volite li pozorište? I šta je ono za vas, umetnost ili zabava?
Kako da pametno ulažete u kozmetiku?
beauty POP: Zalogaji koji spašavaju od sunca + 4 savršene ice tea ideje
Moj izbor: Game of Thrones
Tvin Piks: 25 godina kasnije
Sećam se dana kada sam saznao da je ubijena devojka po imenu Lora Palmer. Bila je to jedna od onih sedeljki, početkom devedesetih kada je kultura druženja van kuće polako počela da izumire. Početak beznadežne dekade označio je i kraj srednje klase. U vazduhu se osećala teskoba, sivilo i promena koja je bila neminovna, ali je niko nije želeo. Jedan bezbrižni svet je nestajao, drugi mnogo sumorniji i nasilniji se rađao. Baš kao i u mirnom, idiličnom Tvin Piksu.